Strpljenje, drugo ime za ljubav

-Doći ću po tebe za pola sata, budi spremna.
Lidija, znam da ne voliš crvene ruže, al’ one su mi nekako najviše dozivale tvoje ime. Stavi ih u vodu, i ne ljuti se bezveze, i ne, nisu bile skupe.
Vidimo se uskoro.

Hodala Lidija po stanu, i više od pola sata, spakovana u malu crnu haljinu, tačno iznad koljena, umjereno i prefinjeno, onako kako se najbolje osjeća, a ujedno i onako kako Ivan voli. Ma žene k’o žene, kao ne bi one udovoljavale muškarcima, ali svom, itekako udovolje. Čisto i jednostavno. Dovoljna je spoznaja da je samo njen. Nema tu nikakve mudrosti. Čak sa oduševljenjem gleda crvene ruže, iako bi radije da su možda žute, plave, ili bilo koje druge boje. Nije Lidiji crveno boja ljubavi, njoj je ljubav pomiješanost svih mogućih boja, da bi dobila svoju, njihovu – jedinstvenu.

-Ivan uvijek kasni. Ne mogu više tako. Pola stvari koje kaže, ne obavi. Neće me kupiti ružama, nikad neće. Sigurno je zakasnio zbog onog Bilića, kao drug mu, a sve čini da ga skrene na pogrešan put. I što baš crvene, kad mi nisu drage. Aojj, Ivane, crni Ivane.
Izvodi Lidija monolog, onako pomalo ljuta, sipajući vodu u posudu za cvijeće, sve povlačeći haljinu sa bokova ka dole. Umišlja da joj je prekratka.
-Znao je da će kasniti, zato ih je i kupio. Ma daaj molim te.

-Sunce moje, ne pametuj. Stavi više vode, i pokreni se, hajde, hajde.
Kako se okrenu, prosu vodu, a ruže padoše na pod blenuvši u Ivana, pitajući se kako nije čula kad je ušao. Slatkasto se namršti, popravi kosu, i nogom pomjeri polomljeno staklo, bez ijedne riječi.
-I nije Bilić kriv, gužva je u saobraćaju. Idemo, požuri.
I da…oprosti – izusti, spuštajući nježni poljubac na njen topli lijevi obraz.

Lidija zna da bi riječi samo upropastile svu tu magičnost. Pa se osloni na njegovo rame, i krenuše prema vratima. Pomisli u sebi – ovako će mi biti čitav život. Ti Lidija šuti, on nek’ muti. Al, šta da se radi, možda je i to ljubav.

Smirila se situacija, a žena ne bi bila žena da ponovo isto ne pokrene.
-Ivane, molim te, nemoj više da kasniš. Kroz glavu mi je prošlo milion malih dalekih misli. Najgora od svih je da si me ostavio, pored onoga da ti se nešto ne daj Bože desilo. Znaš li ti koliko čekanje ubija? To je najgora moguća vrsta patnje. Mučiš me svaki put, više od sat vremena te čekam, je li to ljubav?!

– Moja mala Lidija, čežnja je majka svake ljubavi. Bile to minute, sati, dani. Čekanjem osjećaš da me još više voliš, jer me nema. Tada me više želiš. Kad sam tu, sve se podrazumijeva. Kupio sam crvene ruže, čisto da imaš o čemu da misliš, da negoduješ jer su crvene i da te podsjete na mene. Ne smiješ skretati misli moja Lidija. Strpljenje je smisao života, i smisao naših budućih dana, koliko god ti mislila da nije.

I da … i čekanje je ljubav.

Živ je on, al’ ti nisi

– Misliš li da ćeš se jednog dana vratiti ?
-Misli mi se vraćaju svaki Božiji dan, Nina. Dovest će me jednog dana tebi. Tako mi stare, i voljene naše lipe, koju voliš više i od mene, doći ću ti. Obećavam! Čuvaj se.

Poklopi Hamza slušalicu, prevrnu očima i poljubi Milici čelo. Kaže da ne brine, neće ova agonija još dugo trajati. Gleda Milica, i govori samoj sebi, sve će proći. Bit će oni sretni zajedno. Rodit će mu djecu, i gledat će zvijezde svaku narednu noć. Sve skupa sa djecom.
Sve prođe – veli ona, očekujući njegovu ruku na ramenu, kao podršku. Voli nju Hamza, samo mora da održava kontakt sa Ninom. Znaš kako to ide. Ne može samo tako sve da prestane. Godine su to. Ma razumije to ona.

“Nina, kad dolazi Hamza iz Amerike? Jel’ dobio godišnji? Čujem od Ane, teško je tamo dobiti odmor, stalno se radi. I kod nje Ante stalno radi.
Nema kad da dođe jel tako? Jadan Hamza. A i tebi mora da je teško. Al’ neka bona, samo nek’ radi. Šta ima i ovamo?! Nema ništa, samo bi se patili. Ma sva sreća nemate djece. Još bi gore bilo…”-govori Mara.
A Nina samo sliježe ramenima. “-Ma nek’ je on živ, doći će jednom. Čujemo se svaki dan.”
Ni sama ne povjerova u to, ali joj je lakše da misli da će joj se jednom vratiti.

 

Ženska zabluda je čudo. Nije to više ni zaljubljenost, to je opsesija. Sumnja je progonitelj svih sreća, jer se u svakom slučaju na kraju pretvori u nesreću. Nikad ništa nije dobro donijela. Pomislila je Nina da Hamza ima neku Milicu, ali neće da drugi razbijaju glavu tom sumnjom. Zaglupljenost ljubavlju i svim tim ljubavnim stvarima, donosi joj samo nespokoj. Ona sama, on sa drugom ženom. A svi misle Hamza radi u Americi. Pa radi on, naravno, ali na stvaranju nove porodice.
Ma neka ga, nek’ je živ i zdrav.
Žena može da podnese i najteži bol, tako su je naučili. Trpi ženo, budi mu odana i vjerna, i čekaj ga kad dolazi od druge beštije. Ne smiješ mu ni jednu ružnu misao uputit, a pogotovo riječ. Da je tvoja nana brojila za svaki djedov nestašluk, ni dokle ne bi dogurali. Jer zaboga, žena si, tako su te naučili, i tako biti mora! Slušaj i šuti!
Ma hajde molim te, fora za nanu i djeda odavno nikome nije uvjerljiva.

Eto Hamze na ljeto, al’ sa Tifany. Odlučio da se konačno kukavički vrati i sve kaže Nini, ne može se više živjeti tako. Ipak je ona njegova prva ljubav, i žena mu je. A i lipa je dovoljno iscvala da njen miris može da joj snizi pritisak, kad čuje novost.
Nema više Milice, nije mu zanimljivo njeno konstantno brojanje, jer pobogu guši ga. Tifany je nešto drugo. Nešto mlađe, a i amerikanka je. One su znaš skroz drugačije.

Nije ovo klasična ljubavna priča…jer sve ljubavi su klasične. Pa dobro, ne baš sve. Zavisi koja klasika je zapravo u tvojoj glavi.
Ma hajde, svako ima svoju.

zena-pije-vodu

 

“Ma nek’ je on živ i zdrav” – jedva prozbori Nina, te proguta i posljednju tabletu za bolji smiraj.

Martovsko čekanje

…i nemoj da bi otvorila oči, dok ne pogodiš.
-Crna ruža?
-Nije ba, ponovo.
-Onda obične crvene ruže, ili žute…ili čekaj, imaju i one neke plave što ih stapaju sa bojama iz okoline… ?!
-Aman, ženo božija, nisu ruže uopšte. Čak ih i ne voliš.
Tulipani bona, tulipani. Žuti, kao sunce.
-Otkud da je sunce žuto?
-Uzmi cvijeće i tu vrećicu, i ne postavljaj pitanja. Voljena si kao prvo proljeće, znaš li? Al’ kao ruža, nisi.
-Znam. Volim i ja tebe Marko. Volim te kao što volim proljeće. Ne kao što “volim” te smiješne ruže.

Ubrzano disanje, i ponovo preskakanje srca. Veliki su mu “koraci”. Kako uopšte može toliko preskočiti?! Kako do sad nije stalo? Umori li se od svih tih snova koji kruže tvojom glavom? Nije srce krivo. Što mu činiš zlo?

I napokon, buđenje. Ovoga puta u 5:36h. Pa dobro, u ovo se doba radni narod i budi, pomislih. Koje olakšanje.
Vjetar je jutros odigrao glavnu ulogu. Dugo ga nije bilo. Nosi sa sobom i dobre i loše misli. Nedobar je, sve bi mi dobre odnio. Možeš mislit šta bi onda ostavio. Kišu, i jaku kafu – bez ikakvih suvišnih pitanja, i razmišljanja.
Prva kafa, uvijek je najslađa, čak i bez šećera. Da. Može biti slatka bez šećera. Sve u zavisnosti od tvojih misli.
Moje su jutros vjetrovite, kišne, i naravno ljubavne.
Svako jutro su ljubavne, čim osjetiš svoje sunce. Čak je i ljepše kad ga drugi ne vide. Onda znaš da je samo tvoje, pa ti srce postane još veće. Možda zato još uvijek i radi.

-Čekaš li nešto?
-Uvijek.
-Čekajući, vrijeme prolazi.
-Ma daj, zezaš?
-Naravno da zezam. Jer ne prolazi. Stoji u mjestu dok ne dođeš. Ne osjetiš ni zimu, ni ljeto.
-A jesen?
-Čak ni jesen. Nijedno doba ne postoji, ako tebe nema.

Ne budi sebično. Dođi voljeno proljeće.
…i ostani zauvijek.

slika-11

Hm. Al’ i ne moraš baš zauvijek. Šta bih onda čekala ?!
Ljubav je martovsko iščekivanje tebe.

Hoće kiša pažnju

“Kako te vrijeme donijelo, tako će da te i odnese. Eto imaš jedan dan da pokupiš sve svoje stvari. I nemoj da zaboraviš one papire tamo u kuhinji, na glavu su mi se popele tvoje knjige…i ti, zajedno s njima.”
Ah, dobro. Šta da se radi. Kupim te preostale papire, i sa zadnjim gutljajem crne kafe, pokušavam da otvorim vrata, da izađem i nikad se više ne vratim. Al’ nešto nije uredu sa vratima. Šta se dešava? Ne mogu da ih otvorim. Možda imam previše stvari u rukama. Oh, Bože, gdje su mi nestale stvari? Gdje nestaju vrata? Zašto voda ide prema meni? Otkud uopšte voda u stanu?!

Jutro donosi spas. Kiša završava svoj jutarnji ritual, a ja ga tek počinjem. Padala je “vascijelu” noć. Nije li joj malo? Jašta je nego. Zato nastavlja i jutros. Do 10 ujutro će sve bit završeno.
Zato meni od 11 počinje novi dan. Marko je još odavno na poslu. I ne sluti da me sinoć ostavio. Ili čekaj, ja sam trebala ostaviti njega. Za sve je kiša kriva. Izbrisala mi kapima snove prethodne noći. Koja zločesta tekućina.
A pojma nema koliko je ljubav između Marka i mene jaka. Naravno da je jaka. Zato me i budi u pola 11. To je najgore doba za snove…a najbolje za ljubav.

kisa-pada-selimo-u-tavernu-triestina_article_full_lightbox

Idi snena kišo. Ne sa prozora. Idi mi iz glave.
Sunce mi druga ljubav. Što si bona ljubomorna?!

Probudi se, Jelena

Mudra tama, i ohola tišina. Voda mi kvasi lice, srce ubrzano lupa. Ruke su teške i hladne, nejake i samo ih povremeno vidim, pojave se pa nestanu. Tonem u dubinu, i gušim se. Ponovo ne mogu da dišem, pa me strah pobijedi.
-Jelena, daj mi ruku. Stisni što jače možeš. Čuješ li me ?! Jesi li ovdje ? Diši. Smiri se.
Eh, čujem, ili sam umislila da čujem, ali svakako ne mogu da reagujem. Kašljem, i imam osjećaj da sam sama sebe već ugušila. Ali mislima, naravno.
Ubila me psiha.

Konačno sviće. Jaka kafa, najjača – jesenja jutra, najprisebnija. Bila je ovo teška noć, kao i sve prethodne. Otvoren prozor, i jaka kiša. Ovoga jutra sve je u tom fazonu. Samo sam ja slaba. Uspavani, ponavljajući, tuđi snovi me ubili, al’ bukvalno.
Moji snovi su budni, nikad ne spavaju. Padaju sa neba, u obliku kapljica, kvase nam puteve da se bolje vidimo. Mirišu na kesten, na mandarine, i na tvoju sobu.A onda su jaki i gorki u isto vrijeme. Ipak, kad poželiš, možeš i da ih zasladiš. Tri-četiri kockice, prava su mjera. Kafa je sreća. Jesen je ljubav.

Nemoj da spavaš, ako sam zaspala ja. Trebaš mi budan. Kad krenem da tonem, da me dozivaš. Znaš ono tvoje “Jelena, daj mi ruku. Diši Jelena…” Kad mi voda dođe do vrata, i usana, da me podigneš. Kad mi srce krene ubrzano preskakati, da me smiriš. Pomjeri mi granice stvarnosti, i uvijek me dozivaj ako zaspim. A kako ćeš sve to izvesti ?
Pa nećeš, naravno. O tome ti pričam.

Kaže, ima li išta ljepše na svijetu  nego sanjati ?
Ima. Piti kafu, i gledati druge ljude dok spavaju. Pogotovo u oktobru.

Prilika za poduzetne – Lukavački sajam turizma

13211162_817398228392278_1221160182_o

Veliki broj posjetilaca na štandovima

Sajam turizma u Lukavcu međunarodnog je karaktera i predstavlja promociju kulturno-historijskog naslijeđa koja može pomoći razvoju turizma Tuzlanskog kantona.

Cilj sajma je promocija specifičnih turističkih potencijala Bosne i Hercegovine. Predstavljanje turističkih destinacija, prirodnih ljepota, hotela, restorana, turističkih agencija i drugih privrednika koji su direktno i indirektno vezani za turizam, rezultira porastom broja domaćih i stranih turista.
U okviru sajma organizovane su i brojne radionice, kojima je bio cilj pokrenuti mlade ljude da se uključe u zajednicu, da djeluju i da otvore svoj um za nove mogućnosti i saradnje. Sajam je tradicionalno završio koncertom. Ove godine nastupila je grupa Zabranjeno pušenje. Koncert je održan 7 dana kasnije zbog kiše, ali to nije omelo publiku da uživa u hitovima ove popularne grupe.

Više o tome pogledajte ovdje: Sajam turizma u Lukavcu

 

Proljeću u čast

12063525_1083597554993755_3927317947745774954_n
Znaš li koliko je vremena prošlo od kad te nema?! Znaš li? Zima mi je zaledila dušu, zaledila mi srce, a evo polahko mi uzima i tijelo. Zar da mi uzme i tijelo? Šta ima od njega? Nemoj to prihvatiti samo tako. Negoduj, molim te. Sukobi se sa tom hladnom, zločestom ljepoticom. Tijelo je poslije svega jedino što imamo vrijedno na sebi, zato dođi da ga oživimo…zajedno. Ne daj mu da umre. Ničega vrijednog nema u nama, kad izgubimo dušu. Al’ uzeli su je, nisu ni pitali. O, vrati mi moju, želim je nazad. Ti to možeš. Tijelo može da bude izgubljeno, duša nikada ne smije.

Pusti divni polen nek’ nas ubije, pa oživi svojim prahom. Donesi voljene mirise nek’ nam pokažu put ka dušama koje ostavismo iza sebe. One nas trebaju, a da bi stigli do njih, mi trebamo tebe.
Tvoj povratak mi daje voljenu energiju koju izgubih u oholoj hladnoći. I svake godine je tako. Dobro znam kad čovjek počinje da se smrzava, srce čini sve da sačuva krv za sebe puštajući ostalo da se smrzne. Taman kad me hladnoća uzme pod svoje, ti dođeš kao spas. Hvala ti na tome.
Veselim se novom susretu, znaš li? Novi susret s tobom za mene je ponovno viđenje tvojih lepršavih anđela u martu. I nije svaki mart isti, al’ susret s tobom i dalje ima istu čar.
Ti tako brzo odeš da bi svaki tvoj povratak trajao vječnost, ali ja volim da čekam. Zbog tebe imam razlog da volim mart. Dođeš, provučeš se kroz naše dane kao hladni vjetar kojeg ne vidimo, ali ga osjetimo. U tome je tvoja čarolija. Vjetar je dio tebe. Poslije mi namjerno doneseš ljeto. Kažeš slično je tebi, naviknut ću se. Pa dobro, evo pokušat’ ću. Obećavam.

A onda dođe juni, pa juli. Ne znam ni da je bio mart, april, možda i maj. Ne sjećam se. Previše pažnje posvećeno je tvojim danima, tvom polenu, mirisima, novom životu.
Činiš me sretnom, zato ne znam koji je dan, koja je godina, ni mjesec.
Oh, evo dobih još jednu boru od silnog smijeha. Pa volim te, divno proljeće.