“Kako te vrijeme donijelo, tako će da te i odnese. Eto imaš jedan dan da pokupiš sve svoje stvari. I nemoj da zaboraviš one papire tamo u kuhinji, na glavu su mi se popele tvoje knjige…i ti, zajedno s njima.”
Ah, dobro. Šta da se radi. Kupim te preostale papire, i sa zadnjim gutljajem crne kafe, pokušavam da otvorim vrata, da izađem i nikad se više ne vratim. Al’ nešto nije uredu sa vratima. Šta se dešava? Ne mogu da ih otvorim. Možda imam previše stvari u rukama. Oh, Bože, gdje su mi nestale stvari? Gdje nestaju vrata? Zašto voda ide prema meni? Otkud uopšte voda u stanu?!

Jutro donosi spas. Kiša završava svoj jutarnji ritual, a ja ga tek počinjem. Padala je “vascijelu” noć. Nije li joj malo? Jašta je nego. Zato nastavlja i jutros. Do 10 ujutro će sve bit završeno.
Zato meni od 11 počinje novi dan. Marko je još odavno na poslu. I ne sluti da me sinoć ostavio. Ili čekaj, ja sam trebala ostaviti njega. Za sve je kiša kriva. Izbrisala mi kapima snove prethodne noći. Koja zločesta tekućina.
A pojma nema koliko je ljubav između Marka i mene jaka. Naravno da je jaka. Zato me i budi u pola 11. To je najgore doba za snove…a najbolje za ljubav.

kisa-pada-selimo-u-tavernu-triestina_article_full_lightbox

Idi snena kišo. Ne sa prozora. Idi mi iz glave.
Sunce mi druga ljubav. Što si bona ljubomorna?!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s